Parkour & Freerunning
Parkour je prirodna metoda razvijanja ljudskog tijela kako bi bilo sposobno kretati se što brže i efikasnije kroz okolinu, koristeći samo svoje tijelo i um. U osnovi, parkour je vještina kretanja koju čovjek koristi da bi najbrže (najefikasnije) stigao od točke A do točke B. No isto tako treba znati kako se vratiti nazad od točke B do točke A (što ne mora biti nužno istim putem, i ovisi od situacije) isto tako efikasno i brzo. Parkour je vještina koja omogućava istraživanje potencijala ljudskog tijela.
Photo by: Parkour.hr
Daje mogućnost prelaženja i fizičkih i mentalnih prepreka s kojima se susretnemo, bez obzira nalaze li se one u prirodnoj ili urbanoj okolini, u potrazi za kretnjama koje spajaju djelotvornost i kontrolu. Dvije primarne karakteristike parkoura su efikasnost i brzina. U parkouru je naglasak na učinkovitosti, što ga razlikuje od vještina gdje je bitna estetika, ljepota, kao što je free running, tricking, street stunts. Parkour je način života, način zdravog života, način "pronalaženja sebe", upoznavanje i kontroliranje vlastitoga tijela. Parkour je stjecanje snage i učenje kako se nositi sa mentalnim preprekama isto kao i sa fizičkim preprekama. Parkour kombinira tijelo i duh, snagu i kontrolu, a kontrola je jako bitna, trebaju se dobro procijeniti vlastite mogućnosti i ne izlagati se riziku. Pojam traceur [čitaj : trejser ] (ako je muško), traceuse [čitaj : trejserica ] (ako je žensko) se koristi za one koji vježbaju Parkour. U parkour-u nema natjecanja. Parkour se koristi i u francuskoj vojsci i sve više se pokazuje kao učinkovita metoda (tj. nešto veoma korisno).Potrebna oprema za parkour
Jedina potrebna oprema su obična majica, udobna trenirka i par trkaćih tenisica. Nisu potrebne nikakve sprave za vježbanje ili posebna oprema, jer se koristi okolina i tijelo, pronalazi se najbrži put od točke A do točke B. Poželjno se prije parkoura baviti nekim sportom ili vještinom zbog stjecanja snage i potrebne kondicije. Kad vježbamo parkour, rizik se treba dobro procijeniti i vidjeti koji je sigurniji put (tad i efikasniji) prelaska prepreke. Što se više trenira , to više vjerujemo vlastitim procjenama , postajemo sigurniji u sebe i svoje tijelo, vidimo druge puteve, tj. što više treniramo, to nam je okolina sve jasnija, i vidimo kako preći neke prepreke i stići do cilja nekim sigurnijim, efikasnijim, bržim putem, vidimo nove mogućnosti. No to dolazi sa treningom i osoba koja je tek počela trenirati, ne vidi iste mogućnosti kretanja kroz okolinu, kao i ona osoba koja duže trenira.
Trening i treniranje parkoura
U početku, kad tek počinje trening parkoura, na početku tijelo treba ojačati i počinju vježbe za snagu i ojačavanje tijela, što znači da se prvih godinu dana ili dvije vježbaju sklekovi, čučnjevi i ostale vježbe za ojačavanje tijela. Nakon toga se počinje sa vježbanjem nekih osnova kao što su kolut (eng. roll), balansiranje, (eng. balance), doskok, (eng. landing) te sa raznim laganim preskocima (eng. vault). Nakon ojačanog tijela i naučenih osnova koje se uče od godinu dana do dvije, (zavisi od osobe), nakon toga se počinje sa težim pokretima. Precizni skok, balansiranje i preskoci bi se uvijek trebali vježbati, usavršavati, jer su oni jedni od najvažnijih pokreta u parkour-u. Početnicima se ne preporučuje skakanje s većih visina (s visine veće od 1 metra). Zagrijavanje je jako bitan dio treninga. Najviše ozljeda je uzrokovano propuštanjem zagrijavanja.
Trčanje i kondicija je jako bitna u parkour-u. I istezanje, dobro se istezati na početku treninga, a na kraju treninga je istezanje obavezno. Istezanje povećava fleksibilnost i elastičnost mišića. Istezanje se radi prevencijski i rehabilitacijski. U parkour-u je veliki naglasak na učinkovite, efikasne i korisne pokrete. Isto tako, svatko tko vježba parkour trebao bi naći neki svoj put razvoja i sve prilagoditi vlastitom tijelu, tj. nipošto ne bi smjeli "kopirati" druge ili se forsirati, što je nepoželjno. Svi pokreti bi se trebali usavršavati, ponavljati i trebali bi biti ustrajni u treniranju. U trening parkour-a bi trebao ići i trening kondicije i snage (veoma važno). Trebali bi napredovati po vlastitim mogućnostima, i trebali bi istražiti vlastiti način prelaska prepreka. Preporučuje se i treniranje u različitim sredinama od grada,sela ili šume.
Počeci, povijest parkoura
Časnik Georges Hébert (rođen: 27. travanj 1875. u Parizu, umro: 2. kolovoz 1957. u Tourgéville, Calvados)
Parkour je korišten još od davnina u prašumama (tj. kao kretanje kroz okolinu postoji oduvijek), (lovci su morali preći prepreke, ljudi su trčali, preskakali različite prepreke itd.), no pravi parkour kojeg poznajemo danas se razvio puno kasnije.
Georges Hébert bio je pionir francuske fizičke edukacije, teoretičar i instruktor. Kao časnik u francuskoj ratnoj mornarici prije Prvog svjetskog rata, Georges Hébert je bio stacioniran u gradu St. Pierre (Martinique).
8. svibnja 1902. godine grad Saint-Pierre, (Martinique), patio je od vulkanskih erupcija planine Mount Pelée. Georges Hébert je koordinirao bijeg i spašavanje 700 ljudi. To iskustvo je na njega ostavilo duboke posljedice i pojačalo njegova vjerovanja o tome da atletičke vještine moraju biti kombinirane sa hrabrošću i altruizmom. On je s vremenom razvio ovo razmišljanje u njegov moto: "être fort pour être utile" - "biti jak da bi bio koristan" (eng. be strong to be useful).
Georges Hébert je poslije toga putovao po svijetu. Kad je posjetio Afriku, bio je impresioniran fizičkim razvojem i vještinama koje su posjedovali plemena koje je upoznao. Tada je rekao: "Njihova su tijela sjajna, fleksibilna, okretna, vješta, trajna, otporna, ali ipak nisu imali učitelja gimnastike, njihov život je u prirodi." Nakon što se vratio, postao je fizički instruktor za francuske marince u Lorientu, (te je postao i učitelj tjelesnog odgoja na faksu u Reimsu) gdje je počeo definirati (razvijati) načela vlastitog sistema za tjelesni odgoj i stvoriti razne vježbe da bi mogao druge podučiti svoju metodu treninga (inspiriran kretnjama afričkih plemena) koja se zove prirodna metoda (méthode naturelle).
Ova metoda treniranja je korištena da pripremi Hébertove polaznike tečaja za nešto što je on zvao "moralni zahtjevi života" u naboljem obliku razvoja tijela i duha (uma). Na isti je način vjerovao da natjecanja onemogućuju (sputavaju) fizički razvoj pojedinca, te da onemogućuju razviti pozitivan mentalitet i moralne vrijednosti. Georges Hébert (koji je bio i pod utjecajem mnogih drugih fizičkih instruktora i predagoga, pa tako i pod utjecajem Jean-Jacques Rousseaua, filozofa i pedagoga) je smatrao da samo promatranje i izučavanje prirode može dovesti do pravog fizičkog razvoja. Napisao je: Krajnji cilj fizičke edukacije je da učinimo ljudsko biće snažnijim. U čišćem, fizičkom smislu, prirodna metoda (méthode naturelle) promovira "prirodnu otpornost", snagu i brzinu, da budemo u stanju hodati, hodati na "sve četiri", trčati, skakati, penjati se, održavati ravnotežu, braniti se i plivati. Znači, ovo kretanje sadržava, jednim manjim dijelom, i borbu. U psihičkom smislu, metoda se sastoji od toga da imamo dovoljno energije, volje, hrabrosti, da budemo smireni i čvrsti. Prirodna metoda se tako u najširem smislu sastoji od sinteze fizičkog, psihičkog i moralnog razvoja. Znači, nije važna samo snaga, nego energija koju čovjek iskorištava, volja koja sve to usmjerava, te osjećaj koji ga vodi.
Tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata, Hébertovo učenje se počelo širiti i njegova prirodna metoda je postala standardni sustav francuskog vojnog obrazovanja i obuke. Također je bio među najranijima koji su zagovarali to da se vježbe za žene trebaju prilagoditi (tj. da im se daju neke prednosti). U svom radu "Muscle and Plastic Beauty" (koji se pojavio 1921. godine) ne samo da kritizira žensku modu (i korzete), nego i fizičku neaktivnost žena, koja im je bila nametnuta od strane "modernog europskog društva". Slijedeći prirodnu metodu, "sastavljenu" od fizičkog, psihičkog i moralnog razvoja, pisao je da bi žene mogle razviti samopouzdanje, snagu volje, te atletičke sposobnosti isto kao i muškarci.
Georges Hébert je napisao da se prirodna metoda sastoji od vježbi koje su dio deset osnovnih grupa, a to su: hodanje, trčanje, skakanje, "četveronožni" pokreti, penjanje, equilibrium (balasiranje), "bacanje" (“kolut” i sl.), podizanje, obrana i plivanje. Trening se sastoji od obuke (tečaja) koja se vježba na manjim ili većim udaljenostima (od par stotina metara, do par kilometara (vani, u prirodi), a trening je podijeljen na deset dijelova (koje mora proći svatko tko trenira/ide na tečaj). To su: jedan dio hodanja, zatim trčanje, skakanje, onda dio u kojem se vježba "četveronožno" hodanje, poslije ide penjanje, pa hodanje na nestabilnoj podlozi (treba dobro balansirati), “bacanje” (tj. pokreti kao što su “roll” i slično), zatim podizanje, borba, te plivanje.
Georges Hébert je najranije podupirao "parcours", odnosno obuku (tečaj) za prepreke. Méthode naturelle, tečajeve (“parcours du combatant”) i prepreke su još dodatno razvili francuski vojnici i vatrogasci, te jedan švicarski arhitekt koji je razvio prepreke (i tečaje kod civila), pa je ta obuka (za vojsku i civile) nazvana "parcours du combattant" (obuka za prepreke). Doslovno: parcours: pravac, ići ravno, po pravcu; i combattant: borac (od riječi: combat – borba), kao “borba s preprekama”. Otuda i naziv parkour (odnosno, riječ parkour potječe od francuske riječi: “parcours”).
Georges Hébert je svojim učenjem i kretanjem inspirirao i nadahnuo Raymonda Bellea (otac Davida Bellea) te je i Raymond Belle počeo proučavati i vježbati prirodnu metodu kretanja.
Free running
Ne smije se miješati parkour i free running. Free running je vještina (koju je razvio Sébastien Foucan) u kojoj se pojavljuju elementi iz parkoura, no tim elementima se dodaju i razne akrobacije i trikovi. Poanta u parkouru je da svi pokreti moraju biti efikasni i biti korisni, recimo u hitnim situacijama. Svaki pokret koji narušava efikasnost i brzinu kretanja nije dio parkoura. Akrobacije, okretaji u zraku, trikovi nisu korisni i efikasni te se troši puno energije izvodeći ih.
